Friday, May 2, 2014

Moj prvi polumaraton ili Kako sam pobedila sebe?

"Udah...izdah...udah...izdah...", ponavljam u sebi dok osluškujem svoje srce i već otežalo disanje. "Još samo malo, hajde, možeš ti to, samo još jedan kilometar. To ti je malo više od jednog kruga u Karađorđevom parku. Uspon, o neee, otkud sada uspon? To nisam predvidela." Noge otežale kao burad puna zrelog grožđa, ali srce trči napred i vuče celo telo ka kapiji samoprevazilaženja zvanoj CILJ. "Bravooo, još samo trista metara", dopiru glasovi divne publike uz aplauz. Nakon 100 metara čujem ženski glas "Hajde, trista metara do kraja". "O, zar je moguće da su se tri stotine metara pretvorile u beskonačnost?" Pri toj pomisli, ugledah toliko dugo priželjkivanu reč i znak za razdvajanje sa oznakom, levo 42km, desno 21km. Prestrojavam se na desnu stranu staze i trčeći ćopam do cilja. Vreme otkucava 2:29:05, 2:29:06... "aaa, moram stići pre 2:30:00 i poslednjim atomima snage poguram sebe i prelazim liniju za 10ak sekundi. Hvatam se za kolena, i osoblje me nakon nekoliko momenata odvlači u šator pitajući me da li sam povređena. Rekoh im da imam bolove u kolenima. Na mestu su me pregledali, stavili hladan oblog na levi izmučen zglob. "Dobro sam sada. Mogu li da krenem?", upitah ih nakon par minuta. Jedva sam čekala da podelim radost sa svojim dragim ljudima koji su takođe trčali, i mamom koja me je bodrila.


Prošlo je skoro nedelju dana od tog, za 3000+ maratonaca i mene, velikog dana. Utisci su se slegli i sada se sa velikim kezom prisećam slatkog uzbuđenja, pa treme, i na kraju krajeva borbe sa samom sobom. A ta borba nije započela i završila se u jednom danu. Naprotiv, počela je još pre nekoliko meseci kada smo moja draga drugarka Gole i ja odlučile da istrčimo polumaraton proleća 2014, tačnije na 27. Beogradskom maratonu. Tada mi je taj milestone bio toliko daleko, što vremenski, to i mogućstveno. Moram priznati da se sama verovatno ne bih usudila da se upustim u tu avanturu. Društvo je veoma važno u celom ovom iskustvu. Imati nekoga pored sebe da vas pogura kada mislite da više ne možete da maknete ni milimetar, zlata vredi. Što bi Gole rekla: "I taman kada pomislite da više nema paste za zube u tubi, tu tubu stisnete jače i iznenadite se koliko paste još izađe". E, tako je i sa trčanjem. Ako vas neko ubedi da vi to možete, iznenadićete se dodatnom snagom koja će proizići iz vas.

Do pre svega pola godine ja jedva istrčah 3 simbolična kilometra na trci pod nazivom: "Ko je prvi?" Ne samo da nisam bila prva, nego sam mislila da sam se popela na vrh Himalaja i da će tu ubrzo okončati moj sistem za disanje. Što bi se narodski reklo: "Ispustila sam dušu". No, prva trka je prošla, a druga, zabavna i odlučujuća se dogodila nešto kasnije, krajem 2013. godine. Po nagovoru našeg druga Nemanje, upustismo se u trku na 5km. To je bilo jedno zabavno iskustvo jer se trčalo u mraku, a mi učesnici smo bili osvetljeni svakojakim neonskim stvarčicama, od štapića do naočara. Istrčasmo mi i tih 5km. Wow, kakav je to bio osećaj i ponos, ali i zeleno svetlo da se može istrčati četiri puta više.


Nakon te lepe večeri, usledili su treninzi na Adi svega jedanput nedeljno. Trčalo se i na -7C po snegu, i po vetru ali i pod suncem. Iznenadila sam samu sebe kako sam se radovala odlasku na te treninge. Najviše sam se veselila pozitivnoj energiji koja se osetila među trkačima na stazi. Znala sam da odlazak na Adu u ranim jutranjim časovima može doneti samo dobro. Iako mi se ponekad dešavalo da spavam svega 4 sata, ja sam bez problema ustajala i sa Goletom odlazila na trening. Moram priznati da nisu ni svi treninizi bili "uspešni". Desilo mi je jedanput da sam planirala da istrčim 14km, a na kraju sam jedva uspela da spojim 6. Ali rekoh sebi: "Barem si izašla na stazu i pokušala. I to se vrednuje."



Neko je jednom prilikom rekao: "Nemojte trčati bez cilja. Morate znati zbog koga ili čega ste se odlučili da istrčite polu ili ceo maraton." U potpunosti podržavam tu tvrdnju. Pre svega, mi smo se odlučile da trčimo za BELhospice, jednu divnu dobrotvornu organizaciju koja brine o terminalno bolesnim pacijentima i koja omogućava svim njenim članovima tima da prikuplja sredstva putem ličnog fundraisinga. Trčati i time indirektno pomagati ljudima u nevolji mi je ispunjavalo srce. Divni drugari sa udaračke sekcije su izašli u susret i organizovali smo jedno fantastično veče posvećeno upravo ovom fundraisingu uz muziku i zvuke kahonesa i udaraljki. Ništa bez dobrih i dragih ljudi...



Drugi cilj je bio "Ja to mogu". Želela sam na neki način da testiram svoju istrajnost i ceo put od ideje do realizacije. U životu mi se nebrojeno puta dešavalo da nešto započnem i na kraju ne završim. To nisu bila baš pametna iskustva, jer uspeh i jak karakter se upravo grade na temeljima izdržljivosti i upornosti. Kada nešto ostane nedovršeno, stiče se utisak o izgubljenom vremenu i nekom bledom pokušaju. Ali trenutak kada sam prešla cilj me je uverio da se pri ispunjenju planiranog otvaraju novi horizonti... da sada želim i mogu još više i bolje. I znate šta? Pobedila sam sebe. Ooo, kada bih samo rečima umela da vam opišem te emocije i eksploziju osećaja koja je tog dana prštala. Hiljade ljudi, predivna publika, bubnjevi, tapšanje, i sunce koje se izdiglo iznad Belog grada... kao da se smešilo nad nama, ponosno na jedan od najpozitivnijih dana.



Zato... dragi moji, trčite. Nije važno za koliko ćete preći tih 21 ili 42 kilometara. "Tvoje najbolje vreme je SAD." Počnite danas i ne odustajte. N I K A D A.