Wednesday, November 4, 2015

OK je biti sam

Ljudi često brkaju pojmove: sam i usamljen. Da se razumemo, biti sam ne znači biti i usamljen. I obratno. Neki ljudi su usamljeni čak i kada nisu sami.



Ja sam odavno naučila da budem sama. Još kao klinka sam otišla na jednu pozorišnu predstavu za decu potpuno sama. Kada sam stigla do hola pozorišta, bila sam jedino dete koje se pojavilo u jednini. Ljubazna žena na blagajni me je upitala: "Dušo, jesi li ti sa njima?", ukazujući na grupu dece koja se pojavila zajedno. "Ne, sama sam". Pružila mi je kartu, a ja sam je samo zgrabila i pomalo postidela tog pitanja. Prošla je i predstava... Ništa nije bolelo. Drago mi je da sam bila, jer da sam čekala nekoga da se nakani da pođe sa mnom, nikada je možda ne bih ni odgledala

To se dogodilo i sa putovanjem u čarobni Pariz 20 godina kasnije. Moje cimerke sa kojima sam živela u Gironi kao student su uveliko posetile prestonicu Francuske te ni jedna nije htela ili mogla putovati, a meni na pamet nije padalo da ne iskoristim jeftinu kartu Ryanair-a i hostelski smeštaj u lepom kvartu. Spakovala sam svoje prnje: kameru, knjigu, mapu i patike za duge šetnje i uputila se u velelepni grad. (Ukulele se ipak nije našlo u prtljagu.) 



Ne kajem se ni trunkicu jer sam odista uživala. Pre svega, odsela sam u hostelu i već prvog dana u svojoj sobi upoznala dve Amerikanke. One su bile na svom prvom Euro trip-u pa su bile preuzbuđene jer su otkrivale potpuno novi svet. Sa njima se nisam nešto posebno zbližila jer su uglavnom izlazile do ranih jutranjih sati, a pola dana provodile u krevetu. No, na pešačkoj turi upoznah jednu sjajnu ekipu iz nekog drugog hostela. Bili smo sličnih godina i interesovanja, i odgovaralo nam je otkrivamo grad jedan celi dan. Napravili smo piknik prekoputa Ajfelovog tornja uz francusko vino, kremaste sireve i baget. Ćaskali smo i prepričavali doživljaje kao da se poznajemo godinama. Lepa slika... Australijanac, Irkinja, Englez, Irac i ja na obali Sene. Smeh, radost i uživanje. Sa potpunim strancima. 

O da, ne kažem da nije bilo momenata kada sam poželela nekog bliskog uz sebe u određenim trenucima, ali moje samovanje me je odvelo u svet fotografije, te sam se više nego ikad družila sa Nikonom. Takođe, do mile volje sa obilazila muzeje. Samo sam u Orseju provela 6 sati. 

Kako sam naučila da spoznam sebe i ne plašim se sopstvenog društva, usudila sam se da se privremeno preselim u daleku Kinu sa jednim velikim koferom u koji sam spakovala svoj život. Suzice su potekle na aerodromu u Beogradu, ali ne od tuge, već od neizvesnosti i straha od nepoznatog. Znam da bi u tim trenucima bilo mnogo lakše da sam imala nečije rame, i ruku koja bi sa mnom povukla kofer zvani život, ali okolnosti su bile takve da sam imala samo sebe. Čak sam bila zaboravila i Winnie de Pooh-a, medu kog sam svuda sa sobom vodila. 

Kina nije bila tako strašna. Najstrašnije mi je samo bilo 7. dana, kada sam sa zuboboljom, nemogućnosti da skinem novac sa bankomata, i okružena jezikom koji je zvučao potpuno drugačije od svega što sam imala prilike da čujem do tada, samo sela na ivičnjak, pogledala u nebo, zamislila sebe kao majušnu tačkicu na mapi školskog atlasa i polugasno kroz zube promrljala: "Tamara, ćurko, šta ti je ovo trebalo?". Od tog trenutka, sve je krenulo na bolje. Level up! Pobedila sam sebe i svoje strahove. Već sam se nakon nekoliko nedelja našla na polju pirinča i osećala kao na svojoj teritoriji. 


Ono što spoznah je da je Sasvim OK biti ponekad sam. I nije me strahota živeti sama, sedeti sama u kafiću, piti čaj i čitati, ili šetati sama, ili trčati sama...  Veći mi je strah biti sa nekim, a biti usamljen.





Friday, December 12, 2014

Valjevo nas izazvalo, i mi pristali :)

Beograd. Subota jutro... mada više liči na predvečerje. Tamni, teški oblaci se spustili na grad i skoro dodiruju krovove kuća i sivih solitera. Zima se uvlači u kosti. Uprkos vremenu koje ne može obećati ništa drugo sem dubokog sna, iskačem iz tople postelje i brzinski se pakujem i pripremam za polazak u Valjevo na dugo očekivan Valjevski izazov. U ranac stavljam i rezervnu odeću i obuću, jer čujem i kišu kako rominja... "Uh, samo da ne bude blata", pomislih. 

Na autobuskoj stanici sastajem se sa svojim prijateljima, Boki, Nexom i Selvi, koleginicom iz Indonezije, koja je pošla sa nama da bolje upozna Srbiju i pruži nam podršku. 
Uzbuđeni smo i čavrljamo tokom celog puta. Nakon sat i po vremena stižemo u Valjevo. Nema kiše, ali je poluoblačno i hladnjikavo. 

Na mestu početka trke susrećem i poznanike iz Zrenjanina, Gorana i Marka, i svi zajedno razmenjujemo savete i očekivanja. "Da li poneti mobilni?" "Da stavim kapu ili traku na glavu"? "A hoćemo li prevrtati traktorske gume?" "Jao, blago tebi, ti imaš te profesionalne rukavice". U jednom momentu sala Kulturnog valjevskog centra se napunila i zašarenila kapama, šuškavcima i ostalim rekvizitima. 

Glavni organizatori iz Wild Srbije, Ivan i Nemanja, daju uvodnu reč pre početka trke i objašnjavaju nam osnovna pravila koja se moraju ispoštovati kako bi se trka uspešno završila. Nije zvučalo nimalo naivno, posebno kada su nam saopštili da ćemo u jednom momentu morati da pređemo reku uz pomoć užeta. Na trenutak smo razmenili blago zabrinjavajuće poglede, ali nas je tešilo to što smo odlučili da se ne razdvajamo i da kao jedan tim dođemo do cilja, pa makar stigli i poslednji. 

U 11h je počela trka. Stotinak momaka takmičara krenulo je iz više navrata, a nas nekolicina devojaka poslednje, ali Nex je sačekao Boki i mene nakon sto metara kako bismo trčali zajedno. 
Put nas je vodio tik uz lepu reku Gradac tako da smo već od samog starta uživali u prizoru. Staza je bila obeležena belim trakama tako da nismo brinuli da ćemo se izgubiti u nepoznatom okruženju. 

Nakon izvesnog vremena stižemo do prve prepreke, odn. cevi kroz koju se puzeći moramo provući. Prelazimo je bez problema i nastavljamo dalje. Na sledećoj stanici nas dočekuju zgibovi. Devojke - 5 komada, momci - 10, ali to nije sve. Morali smo da uradimo i seriju vežbi od kojih se puls diže do 185. Legneš, čučneš, skočiš i tako u krug. Sve bi to bilo u redu da smo uradili samo tu jednu seriju, na samom početku. Ali ne... ta aktivnost nas je uporno pratila. Na trećoj stanici zadatak je bio da se popnemo uz uže. Ukoliko to nekom nije pošlo za rukom, morao je uraditi opet one vežbe od kojih se gubi dah. Svo troje smo završili na zemlji. Dakle, ništa od užeta u našem slučaju. Dok sam sa pola snage pokušavala da odradim vežbu, Nemanja je podviknuo par puta: "Tamara, do zemlje se spuštaj!" Ovde ni poznanstvo nije pomagalo. Sve se moralo uraditi pravilno i kako treba. 


Nastavili smo dalje. Sada smo već otežano trčali jer smo počeli i blago da se penjemo na jedno od uzvišenja koje se pružalo ispred nas. Upoznajemo Mariju iz Valjeva, hrabru curu koja je sama trčala na izazovu i kojoj je cilj, kao i nama, samo da stigne do kraja. Sada je nas četvoro trčkaralo stazama i bogazima.


Puteljak je bivao sve klizaviji za hodanje, a kamoli za trčanje. Šupljine na đonovima patika već su se ispunile blatom. Svi smo u jednom trenutku prokomentarisali kako nam je potrebna bolja obuća, a ne obične sportske patike. Malko smo zažalili što se nismo bolje opremili. No, šta je tu je. Kaljavim puteljkom idemo ka sledećoj prepreci. Nošenje i podizanje balvana. Taj zadatak brzinski rešavamo i hitamo ka veoma interesantnoj vežbi. Puzanje ispod nisko postavljene bodljikave žice. Tu smo se sprijateljli sa blatom. Falila nam je samo puška i izgledali bismo kao ratnici koji se šunjaju iza neprijatelja. Crne helanke postadoše sive, a kose su nam se obagitiše lekovitom maskom.

Raspoloženi smo i sa radoznalošću nastavljamo prelaziti brda, sve do trenutka kada se ponovo susrećemo sa lepom rekom Gradac. U jednom momentu, nas četvoro sa jedne strane reke, a sa druge Ivan sa ekipom koji su nas sačekali sa "odličnim" vestima. Ivan je kao narednik počeo da nabraja koje opcije nam se nude za prelazak preko reke. "Drugari, imate 3 izbora! Prvi je da pređete reku uz uže, drugi je da je prepešačite, a treći da idete zaobilaznim ali veoma strmim i opasnim putem". U prevodu, pitao nas je da li želimo da budemo majmunčići, konji ili divokoze. Bledih lica (po čemu su svedočile fotografije koje smo kasnije dobili) i ukočenog pogleda verovatno je svako od nas u sebi zamišljao različite scenarije. Odlučismo se za treću opciju, jer kvašenje stopala na decembarskih +5 stepeni nije dolazilo u obzir. Što se tiče užeta, sama pomisao da se četvoronoške držimo za kanap iznad studene vode i kamenja činila nam se kao nemoguća misija. Treća opcija nam je delovala kao najrealnija. Međutim, Marija se odlučuje da prepešači reku, te nam se tu putevi rastaviše. Opet nas troje krenusmo sami lagano penjući se uz strmu padinu. Hvatali smo se za korenje, mahovinu (loša ideja) i granje kako bismo sprečili stropoštavanje u Gradac od kojeg smo se sve više i više udaljavali. Pomagali smo jedni drugima pružajući ruke i zajedničkom borbom konačno stigli do vrha. Puteljak nas je odveo pravo do drvene kapije jednog seoskog domaćinstva. Dobri ljudi su radili u dvorištu, deca trčkarala i svi su nas lepo pozdravili. Praktično smo prošli kroz njihovo dvorište i uputili se opet ka reci i mostiću koji je bio sačinjen samo od jedne grede. Ostalo nam je još oko 6 kilometara do kraja... Kako smo prešli više od pola putanje i izbili na deo koji više nije strm i opasan, dopustili smo da uživamo u predivnim prizororima i panorami valjevskog okruženja. Čist vazduh, usamljena klupa na litici sa pogledom na predele zasenčene izmaglicom, plastovi sena, gole grane šljiva i jabuka... Napajali smo i čula i dušu. 

 Malo hoda, malo trka i stigosmo i do poslednje prepreke. Zadatak nam je bio da prevrnemo traktorsku gumu. Misleći da to nije niša komplikovano, zaletela sam se da je podignem i prvnem, no, prvi put je čak nisam uspela ni odvojiti od zemlje. Drugi put sam je nekako podigla svega za 45 stepeni i tek je treći put prevrnuh uz malu pomoć svojih drugara. Srećom pa smo izbegli čuvenu vežbu: Lezi, ustani, skoči.

Već smo se lagano približavali gradu. Neki Valjevčani su nas usput pozdravljali. Lagano trčimo kaldrmisanom ulicom, prelazimo most i vraćamo se tamo gde smo trku i otpočeli. Lica su nam ozarena. Uspeli smo! Stigli do kraja. Čitavi, nasmejani, blatnjavi!
Sledeći sat provodimo deleći sveže utiske sa ostalim takmičarima i našom drugaricom koja nas je podržavala. Ispred Kulturnog centra se krčkao pasulj u velikom kazanu. Svako je dobio pun tanjir ovog ukusnog jela sa četvrt' hleba. Okrepili smo se u momentu. 

Vratili smo se u Beograd u večernjim časovima. Te noći sam spavala spokojno, kao beba. Sledećeg jutra, Nex mi šalje poruku: "Kako mišići?" Ja reko': "Verovao ili ne, ništa me ne boli". Da me je upitao to samo malo kasnije istog dana, dobio bi potpuno drugačiji odgovor :). Sve me je bolelo, ali isplatilo se. 

Jedva čekam proleće i nove izazove, nove avanture i neistražene puteve naše lepe zemlje. 

Friday, May 2, 2014

Moj prvi polumaraton ili Kako sam pobedila sebe?

"Udah...izdah...udah...izdah...", ponavljam u sebi dok osluškujem svoje srce i već otežalo disanje. "Još samo malo, hajde, možeš ti to, samo još jedan kilometar. To ti je malo više od jednog kruga u Karađorđevom parku. Uspon, o neee, otkud sada uspon? To nisam predvidela." Noge otežale kao burad puna zrelog grožđa, ali srce trči napred i vuče celo telo ka kapiji samoprevazilaženja zvanoj CILJ. "Bravooo, još samo trista metara", dopiru glasovi divne publike uz aplauz. Nakon 100 metara čujem ženski glas "Hajde, trista metara do kraja". "O, zar je moguće da su se tri stotine metara pretvorile u beskonačnost?" Pri toj pomisli, ugledah toliko dugo priželjkivanu reč i znak za razdvajanje sa oznakom, levo 42km, desno 21km. Prestrojavam se na desnu stranu staze i trčeći ćopam do cilja. Vreme otkucava 2:29:05, 2:29:06... "aaa, moram stići pre 2:30:00 i poslednjim atomima snage poguram sebe i prelazim liniju za 10ak sekundi. Hvatam se za kolena, i osoblje me nakon nekoliko momenata odvlači u šator pitajući me da li sam povređena. Rekoh im da imam bolove u kolenima. Na mestu su me pregledali, stavili hladan oblog na levi izmučen zglob. "Dobro sam sada. Mogu li da krenem?", upitah ih nakon par minuta. Jedva sam čekala da podelim radost sa svojim dragim ljudima koji su takođe trčali, i mamom koja me je bodrila.


Prošlo je skoro nedelju dana od tog, za 3000+ maratonaca i mene, velikog dana. Utisci su se slegli i sada se sa velikim kezom prisećam slatkog uzbuđenja, pa treme, i na kraju krajeva borbe sa samom sobom. A ta borba nije započela i završila se u jednom danu. Naprotiv, počela je još pre nekoliko meseci kada smo moja draga drugarka Gole i ja odlučile da istrčimo polumaraton proleća 2014, tačnije na 27. Beogradskom maratonu. Tada mi je taj milestone bio toliko daleko, što vremenski, to i mogućstveno. Moram priznati da se sama verovatno ne bih usudila da se upustim u tu avanturu. Društvo je veoma važno u celom ovom iskustvu. Imati nekoga pored sebe da vas pogura kada mislite da više ne možete da maknete ni milimetar, zlata vredi. Što bi Gole rekla: "I taman kada pomislite da više nema paste za zube u tubi, tu tubu stisnete jače i iznenadite se koliko paste još izađe". E, tako je i sa trčanjem. Ako vas neko ubedi da vi to možete, iznenadićete se dodatnom snagom koja će proizići iz vas.

Do pre svega pola godine ja jedva istrčah 3 simbolična kilometra na trci pod nazivom: "Ko je prvi?" Ne samo da nisam bila prva, nego sam mislila da sam se popela na vrh Himalaja i da će tu ubrzo okončati moj sistem za disanje. Što bi se narodski reklo: "Ispustila sam dušu". No, prva trka je prošla, a druga, zabavna i odlučujuća se dogodila nešto kasnije, krajem 2013. godine. Po nagovoru našeg druga Nemanje, upustismo se u trku na 5km. To je bilo jedno zabavno iskustvo jer se trčalo u mraku, a mi učesnici smo bili osvetljeni svakojakim neonskim stvarčicama, od štapića do naočara. Istrčasmo mi i tih 5km. Wow, kakav je to bio osećaj i ponos, ali i zeleno svetlo da se može istrčati četiri puta više.


Nakon te lepe večeri, usledili su treninzi na Adi svega jedanput nedeljno. Trčalo se i na -7C po snegu, i po vetru ali i pod suncem. Iznenadila sam samu sebe kako sam se radovala odlasku na te treninge. Najviše sam se veselila pozitivnoj energiji koja se osetila među trkačima na stazi. Znala sam da odlazak na Adu u ranim jutranjim časovima može doneti samo dobro. Iako mi se ponekad dešavalo da spavam svega 4 sata, ja sam bez problema ustajala i sa Goletom odlazila na trening. Moram priznati da nisu ni svi treninizi bili "uspešni". Desilo mi je jedanput da sam planirala da istrčim 14km, a na kraju sam jedva uspela da spojim 6. Ali rekoh sebi: "Barem si izašla na stazu i pokušala. I to se vrednuje."



Neko je jednom prilikom rekao: "Nemojte trčati bez cilja. Morate znati zbog koga ili čega ste se odlučili da istrčite polu ili ceo maraton." U potpunosti podržavam tu tvrdnju. Pre svega, mi smo se odlučile da trčimo za BELhospice, jednu divnu dobrotvornu organizaciju koja brine o terminalno bolesnim pacijentima i koja omogućava svim njenim članovima tima da prikuplja sredstva putem ličnog fundraisinga. Trčati i time indirektno pomagati ljudima u nevolji mi je ispunjavalo srce. Divni drugari sa udaračke sekcije su izašli u susret i organizovali smo jedno fantastično veče posvećeno upravo ovom fundraisingu uz muziku i zvuke kahonesa i udaraljki. Ništa bez dobrih i dragih ljudi...



Drugi cilj je bio "Ja to mogu". Želela sam na neki način da testiram svoju istrajnost i ceo put od ideje do realizacije. U životu mi se nebrojeno puta dešavalo da nešto započnem i na kraju ne završim. To nisu bila baš pametna iskustva, jer uspeh i jak karakter se upravo grade na temeljima izdržljivosti i upornosti. Kada nešto ostane nedovršeno, stiče se utisak o izgubljenom vremenu i nekom bledom pokušaju. Ali trenutak kada sam prešla cilj me je uverio da se pri ispunjenju planiranog otvaraju novi horizonti... da sada želim i mogu još više i bolje. I znate šta? Pobedila sam sebe. Ooo, kada bih samo rečima umela da vam opišem te emocije i eksploziju osećaja koja je tog dana prštala. Hiljade ljudi, predivna publika, bubnjevi, tapšanje, i sunce koje se izdiglo iznad Belog grada... kao da se smešilo nad nama, ponosno na jedan od najpozitivnijih dana.



Zato... dragi moji, trčite. Nije važno za koliko ćete preći tih 21 ili 42 kilometara. "Tvoje najbolje vreme je SAD." Počnite danas i ne odustajte. N I K A D A.








Sunday, March 23, 2014

Put do Pozorišta

Više ne putujem često... trenutno sam se usadila na jednom mestu kao saksijska biljka. Moja putešestvija su se lagano preselila iz aviona u gradske autobuse, trole i tramvaje Beograda. Za relativno kratko vreme koliko već obitavam u njemu sam savladala skoro sve linije i delove grada, i da budem iskrena, u prevozu prosečno provedem sat i po dnevno. 

U početku sam preslušavala radio stanice, pokušavala da čitam (ponekad mi je muka od čitanja u prevozu, te mi to baš i ne polazi za rukom), ali sam onda vremenom shvatila da svašta mogu videti, čuti i naučiti od sugrađana koji dele sa mnom isti ustajali vazduh. 

Eto, reših sa vama podeliti radost jedne devojčice koja se sa svojom mamom uputila ka pozorištu. Pre neki dan sam bila u 17-ici i hitala ka centru grada, kada je naspram mene sela curica od 8, 9 leta, a do nje, mama. Bila je obučena u crnu čipkastu suknjicu čije je rubove spretno nameštala do perfekcije. Potom se ispravila, a šake prekrstila i spustila na krilo. Izgledala je kao lutka iz izloga, pomalo važna, ali veoma učtiva i lepog stava. Imala je urednu frizuru, ravne šiške i dugu, svilenu, kestenjastu kosu. Osmehivala se sve vreme i mami je prepričavala niz događaja iz škole. Mama ju je slušala i ponekad bi joj uputila neki komentar. 




U jednom momentu, majka je izvadila dve pozorišne karte iz svoje tašne, što je još više podsetilo devojčicu kuda su se uputile. Pitanja o pozorištu, sedištima i predstavi su samo prštala, a majka je na njih stprljivo odgovarala veoma tihim glasom. Iz ovoga se lako moglo zaključiti od koga je ova princezica usvojila lepe manire. 


Ta slika me je potpuno odgurnula na trenutak od realnosti i vratila u detinjstvo kada smo se radovali 'malim' stvarima. To njeno putešestvije od kuće do pozorišta je u stvari ogromno, i jednako važno kao i put do Njujorka i pozorišta na Brodway-u. Nikako ne bismo trebali potcenjivati svakodnevna kretanja, jer ni sami nismo svesni šta nam ona sve mogu otkriti.

Sigurna sam da će ova mlada dama obići još puno, puno pozorišta, ali da će joj ovo svakako ostati jedno od dražih. 

Thursday, December 19, 2013

Priča o Zelenoj Kockici - velikom srcu u malom telu

Iskreno, automobili me nikada nisu nešto posebno privlačili. Ono što me je interesovalo bila je njihova osnovna svrha, odnosno da nas prevezu od tačke A do tačke B, dok su potrošnja i konjska snaga predstavljale višu matematiku za mene. Takođe nisam verovala da se čovek može vezati za svoja kola. Otvorim oglase, kad ono - "Prodajem auto u odličnom stanju" ili "Služio me je super čitavu deceniju". Ako je u odličnom stanju ili sa besprekornim performansom godinama, kako nekome ne pada teško da se odrekne svog vozila? To su za mene bili dokazi 'nevezivanja' vlasnika za automobile, te sam i ja mislila da ako ikada budem imala svog četvorotočkaša, da ću ga olako zameniti drugim.

Ali moje predrasude su se drastično promenile od trenutka kada sam položila vozački ispit. Iz drugog puta. Prvog puta sam plakala kao kiša jer sam morala sačekati tri nedelje kako bih ponovo polagala vožnju (testove sam naravno nabubala napamet). I još mi je pri tom čika policajac nakon neuspelog ispita rekao: "A ti mala, misliš da umeš da voziš? Voziš kao fanđo, a ne gledaš kud' ideš."

Međutim, nakon tri nedelje sam skakala od sreće držeći vozačku dozvolu (iako u njoj izgledam kao natmureni kriminalac) i odmah se bacila u pretragu polovnih automobila na Internetu. Moj budžet je bio relativno skroman, te sam bila svesna da ću ili kupiti nešto domaće a novije, ili eventualno strano, a manje i starije. Ispostavilo se ovo drugo. Prvo sam bila nagrnula na jednog Fiat Cinquecento-a, ali mi je tata rekao da taj mališa ima motor kao kutija šibica. Onda mi je on preporučio jednog zelenbaća, kockastih ivica sa velikim šiberom. Kia Pride! Da, to je bio moj budući ponos. Već sam sledećeg dana otišla po njega u Beograd i kupila ga od jedne fine cure. Pošto ga je ta devojka vozila samo po gradu, auto je prešao svega 60.000km. I zanimljiva činjenica je ta da je i prethodan vlasnik bila žena, što je rezultiralo da Zelena Kockica dobije svoju treću vlasniCU, dakle mene. A najspecifičnije u vezi sa njim, bilo je to što je posedovao jak i velik motor, a on onako sav lagan, prosto se poljulja kada kamion prošiša kraj njega. Otuda mu dadoh epitet 'velikog srca u malom telu'.

Jao, koliko sam bila srećna što sam konačno usvojila svoj prvi auto. Imao je dosta mana kada sam ga kupila, te je morao pravo kod doktora za mehaniku, ali je ubrzo bio zakrpljen i spreman da se upušta u avanture sa svojom vlasnicom. Ja sam sama učila da ga vozim, te se dogodilo da ga par puta čuknem i ogulim farbu dok sam pokušavala da se parkiram između dva stuba. Dok sam ga vozikala gradom, pa čak i kada je kiša lila, uživala sam da slušam muziku i pevam. Prethodna vlasnica je bila zaboravila svoj CD, a nasnimljena muzika je bila odlična, te sam uživala vozeći se i slušajući "Walk like an Egyptian" (Bangles), "Girls & Boys" (Blur), "Down Under" (Men at Work)...

                                                        Car Wash :)

Nikada nisam pomišljala da bi onako sav slabašan bio u stanju da napusti granice naše zemlje, ali sam se prevarila. Tokom Uskršnjih praznika, u posetu mi je došla drugarica Lucija sa kojom sam studirala u Ljubljani. I dogovorile smo da se zajedno vratimo u Sloveniju. Pošto nas je bilo dve, sinula nam je ideja da bismo mogle putovati Kockicom. Tako je i bilo... auto je bez problema klizio autoputem kroz Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju. Doduše, kad god bismo Lucija i ja pokušale da pričamo, morala sam usporiti jer je motor brujao pri većoj brzini te uopšte nismo mogle razumeti jedna drugu. To je isto važilo i za muziku. Preko 100km na sat, nije se mogla ni čuti. Ali, ono što je najvažnije, bezbedno smo stigle na odredište, a potom nam je Kockica super služila u Sloveniji. Čak smo njome i do Austrije svratile i vozile se nekim zavijucima u okolini Vilaha...

 
                                                      Lucija i ja u banatskoj ravnici...

U Srbiju se vratih u Kockici ali ovog puta sa Milicom, takođe drugaricom sa studija. Onako natovarene, zbog završetka semestra u Ljubljani, jedva smo se nekako doteturale do Beograda. Nakon što smo ostavile Milicu, ja sam trebala da krenem za Zrenjanin. Međutim, u to vreme bio je štrajk te su traktoristi bili zakrčili puteve i mostove. Tamiš se nije mogao preći. Iako me je Milica ubeđivala da ostanem kod nje i prespavam, nisam odustala od ideje da odem za Zrenjanin uprkos štrajku i celodnevnoj vožnji. Vesti su bile tačne, most se nije mogao preći, ni jedan, ni drugi...  Krenula sam nekim sporednim putem kraj Tamiša... bio je mrak i nisam znala kuda idem. Pratila sam nekoliko kola koja su bila ispred mene. Bilo je i prašine i blata... ali Zelena Kockica je sve te barijere uspešno prelazila. Osećala sam se sigurnom. Imala sam krov nad glavom, pa i da je počeo neki pljusak, znam da bih bila zaštićena. Posle čitava četiri sata vožnje, uspešno se vratih u Zrenjanin, bez ogrebotine.

                                                        Lux, drugarica iz Tajlanda, fotografiše kroz šiber...

Vremenom, moj auto je počeo da otkazuje. I dalje se teturao, ali organi su već bili dotrajali te je češće bio u poseti mehaničaru. Znala sam da se moram uskoro oprostiti od njega. I žao mi je bilo... ali to je bila ispravna odluka. Odlučila sam da ga prodam pre nekoliko meseci. Pojavio se u oglasima, i počeli su se javljati potencijalni kupci iz svih krajeva Srbije. Sada je i moj oglas ličio na one s' početka ove priče. Nahvalila sam ga, onako kako dolikuje, bez preterivanja i šminkanja. Ukazala sam na mane, ali i na to koliko je to u stvari jedan zahvalan auto od parkiranja pa do vožnje gradom, ali i uz kojeg se rodilo toliko puno divnih uspomena... toliko prevezenih prijatelja i priča u njemu ispričanih, pa i suza isplakanih.

                                                        Pogled iz auta, posle kiše...

Srećom, novi vlasnik je otkupio Zelenu Kockicu i rekao da ju je namenio svojoj ženi, odn. četvrtoj vlasniCI.

Pre neki dan smo se sreli taj momak i ja kako bismo sredili dokumentaciju oko auta. Došao je po mene Zelenom Kockicom. Momak je sasvim fino sredio udaren i izgreban prednji deo, kao i još neke interne stvari i dok smo se vozili primetila sam da nije bilo onog kloparajućeg zvuka. Nisam bila tužna što više nije moj, jer sam se uverila da je u dobrim rukama. Sada će se u njemu neke druge priče raspredati i neka druga muzika preslušavati. A možda ga i zapazim na putu među velikim i snažnim vozilima. No, on će uvek ostati moj mali veliki prvi auto, sa ogromnim srcem.







Sunday, August 14, 2011

Islesboro - raj za čula

Dok mi je još uvek sveže pamćenje, želela bih sa vama da podelim utiske sa jednog divnog putovanja na ostrvo Islesboro, za koje verovatno niste čuli. Nisam ni ja do pre tri godine kada sam ga posetila prvi put, i kada me je čak inspirisao da započnem pisanje avanturističke priče za klince. Ove godine u junu, imala sam sreću da ponovo stanem nam njegovo tle i podsetim se lepote i retkosti očuvane prirode, visokih četinara i neverovatnog mira...

Pre nego što se na ovoj stranici nanižu iskustva vezana za ovo magično mesto, red bi bio da vas najpre upoznam sa osnovnim karakteristikama malog raja gde je vazduh čist, crispy i svež i gde se u daljini nazire tamno plavi, skoro teget okean.

Islesboro (čita se Ajlsboro) je ostrvce u Atlantskom okeanu koje pripada najsevernijoj američkoj državi - Maine.  Tokom godine, Islesboro je naseljeno od strane svega 600 stanovnika, dok se tokom letnjih meseci ovaj broj znatno uvećava, iz razloga što stotine porodica ovde provodi leto u svojim raskošnim drvenim, spratnim kućama sa velikim terasama - cottages.

Do ostrva se stiže na više načina. Najinteresantniji i najuzbudljiviji, doduše i najbučniji, je malim avionom iz kog se pruža fantastičan pogled na grupe ostrvaca i plavetnilo vode. Vožnja traje svega 10ak minuta, ali predstavlja pravi melem za čulo vida. Drugi način je vožnjom brodićem. Kada smo prvi put išli na ostrvo, putovali smo malim lobster boat, odn. brodom za jastoge. I treći, uobičajeni način, jeste vožnja trajektom koji saobraća na svakih satak vremena, a samo putovanje traje oko 20 minuta.

Kao što rekoh, iako je ostrvo znatno posećenije tokom leta, ono ipak predstavlja netipično turističko mesto. Kao prvo, tamo nikada nećete zapaziti hotel, restoran, veliki parking, različite aktivnosti za turiste, itd. Ali u tome i jeste draž. Ukoliko vam je odmor zaista neophodan, onda je Islesboro prava stvar za vas!  Čak i John Travolta ima svoje imanje na ostrvu, jer je to verovatno jedno od idealnijih destinacija za odmor, posebno nakon iscrpljujućeg glumačkog života.


Na ostrvu ćete imati prilike da se pozabavite aktivnostima kojih se sigurno ne biste setili tokom tipičnog letovanja u nekom od popularnih odmarališta i resorta. Recimo, da li bi vam na pamet palo pecanje mušicom - fly fishing gde zamahujete štapom i čekate ribu da iskoči iz jezera i uhvati se za udicu? Ili pak, farbanje i renoviranje starih ili polovnih brodova koji će nakon vašeg boravka postati pravi lepotani noseći imena kao što su Golden Jewl, Lindsey D, itd. Mada, moja omiljena stvar je posmatranje zalaska sunca, koje je zaista fascinantno.


Ukoliko se ipak zadesi da ogladnite, a lenji ste da pripremite obrok, zato postoji Dark Harbor Shop, suvenirnica i cafe koja ima najukusniji sladoled. Mmm...sladoled od oraha sa javorovim sirupom obara s' nogu. U ovoj simpatičnoj radnjici uglavnom rade studentkinje koje su odrasle na ostrvu, studiraju u nekoj drugoj državi USA-a, a leto provode u svom rodnom mestu.  Uvek su raspoložene za priču, kao i meštani koji dolaze ovde da nešto prezalogaje, poput đevreka sa hrskavom slaninom ili sendviča sa tunom. Svako ko se nađe u ovom shopu biće raspoložen za razgovor, bilo o vremenu, ili pak o aktuelnim političkim temama ili kursu jedrenja. Ljudi su neverovatno ljubazni, nasmejani i tolerantni.

Što se smeštaja tiče, ja sam imala priliku da odsednem u jednoj impozantnoj kući sa 9 spavaćih soba, bibliotekom i velikom terasom sa pogledom na okean. Skoro svaka soba ima svoje kupatilo, i lepo je i jednostavno uređena. Obavezni komadi nameštaja su visoki i udobni kreveti ukrašeni mnogobrojnim dekorativnim jastucima i cvetnim prekrivačem, drvena bela stolica za ljuljanje, noćni stočić i komoda sa fiokama. Moja omiljena prostorija u večernjim satima bila je dnevna soba koju u sredini krasi kamin. Vatru smo pravili skoro svako veče, igrajući šah ili neku drugu društvenu igru i ispijajući topli kakao sa penastim marshmallow-om. Pucketanje drva u kaminu i miris kakaoa je nezaobilazno iskustvo.

O detaljima bih mogla pisati satima... ali da ne bih u tome preterala, samo ću pred kraj prepričati simpatičnu situaciju sa galebovima i fokama. Naime, jedne večeri smo odlučili da se brodićem odvezemo do jedne velike stene naseljene simpatičnim fokama i nahranimo ih svežom haringom. Uzbuđenje da ćemo imati priliku da ih vidimo iz neposredne blizine i usrećimo ih dobrom klopom, pokvarili su halapljivi galebovi :). Naime, svaki put kada bismo bacili ribu ka fokama, uvek bi se našao po jedan galeb i ščepao bi ribu brzinom svetlosti. Sirote foke nisu uspele da se izbore sa alavim i veštim pticama, te su ostale bez dobre večere.

Ima još mnogo stvari koje su me fascinirale tokom ovog mirnog i divnog odmora, ali ponekad je utiske teško preneti "na papir".

Ako ikada poželite da se nađete u oazi mira, mirisu okeana i prepustite dugim šetnjama, jedrenju, čavrljanju sa lokalnim meštanima, posetite Islesboro. 




























Monday, September 27, 2010

Vodič kroz Esbjerg

Kada pomislilte na Dansku, šta vam prvo padne na pamet? Nakon prvog dana boravka u ovoj lepoj skandinavskoj zemlji moji prvi utisci su bili: čisti i brzi vozovi, tačnost, hladan vazduh, bele vetrenjače za proizvodnju struje, Lego kockicke, lepe Dankinje sa prirodno plavom kosom...
Nakon mesec dana boravka u južnom delu Danske, lista prvih utisaka se proširila te sam poželela da je podelim sa vama i možda preusmerim vaše planove za sledeće putovanje - ka severu...
Esbjerg
Nedavno sam napisala na Facebook stranici WINDbjerg + RAINbjerg = Esbjerg, ali nije uvek baš tako. Ovaj simpatični lučki grad od oko 100 hiljada stanovnika (5-ti po veličini u zemlji), ušuškan je na jugo-zapadu Danske, na oko 3 sata vožnje vozom od Kopenhagena.  Iz razloga što se nalazi na obali Severnog mora, često se dešava da padne kiša i dune jači vetar. Ali kada je vedro i mirno, Esbjerg je pravi ’lovely town’, idealan za šetnje, shopping, vožnju biciklom, posetu Statuama „The Men at the Sea“ i izlet na plaži, itd.

                                   
Grad je relativno ’mlad’, osnovan tek 1868. godine. Tipično za arhitekturu ovog mesta jesu zgrade i kuće od crvenkaste cigle (čak sam uočila i jednu kuću u širem centru okrečenu u crno), a sve ulice se seku jedna sa drugom pod pravim uglom, što još više doprinosi ’urednosti’ Danske.  Pre samog dolaska  u Esbjerg, samo na osnovu fotografija, uočila sam kako me podseća na Zrenjanin i mislim da sam bila u pravu. Esbjerg ima jednu dugu ulicu – Kongensgade, koja je predviđena za pešake i shopping , kao i gradski trg na kojem se nalazi statua kralja Kristijana IX na konju. Kao i Zrenjanin, i Esbjerg ima jednu veliku manu, a to je sindrom ’pustog grada’ s tim što se ovde radnje i prodavnice zatvaraju još u 5 poslepodne, pa nakon tog vremena na ulicama nema ni žive duše. A da ne pričam kako je nedeljom... Uvek se pitam šta ljudi rade u stanovima po ceo dan. 

                               

Danci su generalno cool nacija...Prilično su opušteni  i prijateljski nastrojeni i uvek spremni za priču. Skoro svaki Danac/Dankinja poseduje solidno znanje engleskog jezika, tako da komunikacija ovde predstavlja najmanji problem. Primetila sam da u gradu živi dosta stranaca, ne računajuči studente. U nekoliko navrata sam čula srpski jezik, a moje kolege su čak upoznale i Filipince, Tajlanđane i dr. u crkvi. Za ovakav manji grad, mislim da Esbjerg karakteriše poprilična raznolikost kada su u pitanju nacionalnosti.
Što se tiče otvorenosti i opuštenosti Danaca moram sa vama da podelim jedno zapažanje sa Sporstkog dana koji je bio organizovan za sve studente sa oba univerziteta koji se nalaze u Esbjergu. Studenti su se organizovali u ekipe i prijavili da igraju odbojku, bejzbol i fudbal, i mi novi studenti smo to ozbiljno shvatili i mislili da će se igrati prave utkamice sa sudijama, itd. Međutim, ceo Sportski dan se sveo na ispijanje piva i ’shots’ od ranog jutra (od 8:00) i na utakmice u trajanju od 10 minuta. Studenti su bili poprilično veseli, a devojke su bez problema igrale fudbal i otimale se za loptu na terenu. Cilj je naravno bio dobra zabava, a ne prikupljanje poena u odbojci.
Elem...pisala bih još mnogo toga, ali moram da počnem sa pisanjem bloga za kurs na kojem sam i koji će mi verovatno ući u konačnu ocenu. Sledeći put ću pisati o ostrvu Fanø, inače budućem Nacionalnom Parku. E, to je prava divota!  Ostrvo je udaljeno samo 12 minuta vožnje trajektom od esbjerške luke, a imate osećaj kao da ste negde mnogo dalje…no, više o tome next time.  J
Umalo zaboravih proširenu listu utisaka o Danskoj:
-          Biciklovi, biciklovi, biciklovi (najsimpatičniji su oni čije su korpe ukrašene svežim cvećem)
-          Bombone od licorice-a (ne znam kako to da prevedem na sprpski), čak imaju i slane – fuj!
-          Riba (nije ni čudo kada je Danska okružena morem)
-          Uređene zelene površine (puno divnih parkova sa jelenima, jezercima, patkama – prava oaza u sred grada)
                         
-          Cultural shock No.1 – na bazenu se pre ulaska mora istuširati bez kupaćeg kostima, a tuševi nisu ograđeni ni sa čim. Nas, par devojaka, su napale neke žene iz razloga što nismo skinule kupaći. J E, pa moraju i one da prihvate neke kulturne razlike.
-          Cultural shock No.2 – Žurka na fakultetu – prošlog vikenda se otvorio ’Beach Bar’ na fakultetu i nije bilo niti obezbeđenja niti nikoga na ulazu. Samo lepo poneseš svoj studentski ID uz pomoću kojeg uđeš na fakultet i to je to. A ako ti bude dosadno na žurci, lepo odeš u computer room i proveriš e.mail. J