Wednesday, November 4, 2015

OK je biti sam

Ljudi često brkaju pojmove: sam i usamljen. Da se razumemo, biti sam ne znači biti i usamljen. I obratno. Neki ljudi su usamljeni čak i kada nisu sami.



Ja sam odavno naučila da budem sama. Još kao klinka sam otišla na jednu pozorišnu predstavu za decu potpuno sama. Kada sam stigla do hola pozorišta, bila sam jedino dete koje se pojavilo u jednini. Ljubazna žena na blagajni me je upitala: "Dušo, jesi li ti sa njima?", ukazujući na grupu dece koja se pojavila zajedno. "Ne, sama sam". Pružila mi je kartu, a ja sam je samo zgrabila i pomalo postidela tog pitanja. Prošla je i predstava... Ništa nije bolelo. Drago mi je da sam bila, jer da sam čekala nekoga da se nakani da pođe sa mnom, nikada je možda ne bih ni odgledala

To se dogodilo i sa putovanjem u čarobni Pariz 20 godina kasnije. Moje cimerke sa kojima sam živela u Gironi kao student su uveliko posetile prestonicu Francuske te ni jedna nije htela ili mogla putovati, a meni na pamet nije padalo da ne iskoristim jeftinu kartu Ryanair-a i hostelski smeštaj u lepom kvartu. Spakovala sam svoje prnje: kameru, knjigu, mapu i patike za duge šetnje i uputila se u velelepni grad. (Ukulele se ipak nije našlo u prtljagu.) 



Ne kajem se ni trunkicu jer sam odista uživala. Pre svega, odsela sam u hostelu i već prvog dana u svojoj sobi upoznala dve Amerikanke. One su bile na svom prvom Euro trip-u pa su bile preuzbuđene jer su otkrivale potpuno novi svet. Sa njima se nisam nešto posebno zbližila jer su uglavnom izlazile do ranih jutranjih sati, a pola dana provodile u krevetu. No, na pešačkoj turi upoznah jednu sjajnu ekipu iz nekog drugog hostela. Bili smo sličnih godina i interesovanja, i odgovaralo nam je otkrivamo grad jedan celi dan. Napravili smo piknik prekoputa Ajfelovog tornja uz francusko vino, kremaste sireve i baget. Ćaskali smo i prepričavali doživljaje kao da se poznajemo godinama. Lepa slika... Australijanac, Irkinja, Englez, Irac i ja na obali Sene. Smeh, radost i uživanje. Sa potpunim strancima. 

O da, ne kažem da nije bilo momenata kada sam poželela nekog bliskog uz sebe u određenim trenucima, ali moje samovanje me je odvelo u svet fotografije, te sam se više nego ikad družila sa Nikonom. Takođe, do mile volje sa obilazila muzeje. Samo sam u Orseju provela 6 sati. 

Kako sam naučila da spoznam sebe i ne plašim se sopstvenog društva, usudila sam se da se privremeno preselim u daleku Kinu sa jednim velikim koferom u koji sam spakovala svoj život. Suzice su potekle na aerodromu u Beogradu, ali ne od tuge, već od neizvesnosti i straha od nepoznatog. Znam da bi u tim trenucima bilo mnogo lakše da sam imala nečije rame, i ruku koja bi sa mnom povukla kofer zvani život, ali okolnosti su bile takve da sam imala samo sebe. Čak sam bila zaboravila i Winnie de Pooh-a, medu kog sam svuda sa sobom vodila. 

Kina nije bila tako strašna. Najstrašnije mi je samo bilo 7. dana, kada sam sa zuboboljom, nemogućnosti da skinem novac sa bankomata, i okružena jezikom koji je zvučao potpuno drugačije od svega što sam imala prilike da čujem do tada, samo sela na ivičnjak, pogledala u nebo, zamislila sebe kao majušnu tačkicu na mapi školskog atlasa i polugasno kroz zube promrljala: "Tamara, ćurko, šta ti je ovo trebalo?". Od tog trenutka, sve je krenulo na bolje. Level up! Pobedila sam sebe i svoje strahove. Već sam se nakon nekoliko nedelja našla na polju pirinča i osećala kao na svojoj teritoriji. 


Ono što spoznah je da je Sasvim OK biti ponekad sam. I nije me strahota živeti sama, sedeti sama u kafiću, piti čaj i čitati, ili šetati sama, ili trčati sama...  Veći mi je strah biti sa nekim, a biti usamljen.





1 comment:

  1. Lepo napisano draga! Najlepše je kad naučimo da uživamo u sopstvenom društvu ;) Želim ti brz oporavak i da nam češće pišeš!

    ReplyDelete